September 2, 2005

Putopis: U srcu Balkana

MihaelPaar.com

No Comments

Poznati makedonski brand Ohridski biseri s razlogom je izabran za ime Međunarodnog glazbenog natjecanja koje se, počevši od 2002., svake godine održava u Ohridu. Njegovo četvrto izdanje poslužilo mi je kao izvrstan uvid u aktualni trenutak tamošnje glazbeno – pedagoške scene, no još više kao uvid u dramatičan društveno – politički kontekst nekad najjužnijeg dijela federativne države.

Diplomatske veze Hrvatske i Makedonije dobre su, obje države pružaju podršku jedna drugoj i nemaju otvorenih pitanja. Croatia Airlines održava redovitu vezu sa Skopjem šest puta u tjednu, a interes za liniju je zadovoljavajući. Makedonskom nacionalnom avioprijevozniku na dispoziciji su tek dva boeinga, uglavnom prizemljena na međunarodnom aerodromu Skopje prema kojem je naš Pleso, bez pretjerivanja, nedostižan spoj funkcionalnosti i luksuza. Aerodromska zgrada – neatraktivna, malog kapaciteta i s tek četiri gatea – nije baš neka reklama za goste koji prvi put dolaze u zemlju. Po svakom dolaznom letu neumorni taksisti, od kojih mnogi ne posjeduju licencu, agresivno nude svoje usluge vrebajući naivne strance kojima će i trostruko naplatiti vožnju. Taksist iz Crne Gore, koji se predstavlja kao Mića, nudi mi nezaboravnu vožnju do autobusnog kolodvora i pritom prezentira svoju viziju zemlje u koju je imigrirao prije pet godina. Makedonija – kako kaže – nema sretnu povijest, svi je svojataju, a njeni susjedi – Albanija, SCG s Kosovom i Bugarska – nisu baš države kojima biste poželjeli biti okruženi. Grci ih, pak, najviše tlače, uspješno osporavajući pravo na državno ime. Mića se na kraju ispričava zbog svog jezika u kojem je psovka standardno sredstvo, jer kako veli, on ne zna drukčije govoriti.

Lijep dojam koji ostavlja moderan autobusni kolodvor naglo splasne nakon što shvatimo da ćemo autobusom koji nije dostojan ni lokalne linije putovati do tri sata udaljenog Ohrida. Manji dio puta vozimo se autocestom – Makedonci su za svoje prilike izgradili solidnu mrežu autocesta, uglavnom u smjerovima koji se pružaju iz Skopja. No, slijedi neviđen prizor – u nekoliko se navrata na zaustavnoj traci pružaju štandovi s bogatim izborom lubenica i ostalog sezonskog voća.

Moje konačno odredište – Ohrid, meka je makedonskog turizma i najbolje od najboljeg što ta zemlja nudi. Smještaj je ovdje bagatelna stvar, a cjenkanje uvijek moguće. Moj domaćin sa sedam eura, koliko po danu traži za sobu, skuplji je, doduše, od konkurencije, ali zato nudi druge pogodnosti. Obližnji restoran uz samu obalu jezera nudi tipičnu balkansku kuhinju, a raspjevani konobar zapada u ekstazu kada mu priopćim odakle dolazim. Silno ga zanimaju prilike u Hrvatskoj kojoj se, kako kaže, divi, i ne može prežaliti vremena kada smo zajedno dijelili sudbinu. Pasionirani je fan kafanske muzike i naslućujem da bi rado čuo kad bih mu rekao nešto u stilu “da, da, to je ono pravo”. Jako cijeni napojnice za koje, baš kao i u bivšem režimu, vrijedi pravilo “da se nikad ne daju, ali se uvijek primaju”.

Ohrid je ljeti krcat turistima koji dolaze uživati u bogatom kulturnom naslijeđu i netaknutoj prirodi. “Koliko dana u godini, toliko crkava u Ohridu” fraza je koja se ovdje često može čuti. No, cilj svih dobro informiranih turista jest nekoliko starih ohridskih obitelji koje baštine tradiciju izrade glasovitih ohridskih bisera. Jedan od njih, mladi i simpatični obrtnik s ponosom prepričava obiteljsku povijest prisjećajući se svoga oca koji je za vrijeme Titovog režima bio zadužen za izradu ekskluzivnih bisera koji su potom darivani najvišim svjetskim dužnosnicima. Uz izdašan popust i s nepatvorenim entuzijazmom, prodaje mi čitavu kolekciju bisernog nakita te nastavljajući s već viđenom naklonošću, dobacuje: “Pozdravite mi braću Hrvate!”