November 11, 2005

Putopis: Verona PN – Innsbruck Hbf

MihaelPaar.com

No Comments

Nakon trodnevnog boravka u Italiji, povratak u Salzburg na dijelu linije od Verone do Innsbrucka, ponudio je jedinstveno iskustvo alternativnog svjetonazora talijansko – germanske provenijencije. Na lokalnoj postaji u Bolzanu, u vlak su, naime, ušla dvojica mladića čija će živopisna priča na kraju postati temom ove kolumne.

Područje kojim od Verone prolazi trasa prema Bolzanu i dalje prema Innsbrucku, obuhvaća pejsaže i krajolike čiji se puni doživljaj najbolje dobiva iz perspektive tihog i udobnog vlaka. Velike kotline i brzi tokovi, uski klanci i planine koje nepogrešivo najavljuju alpski masiv vraćaju čovjeku onaj praosjećaj koji ga baš uvijek i bez iznimke stavlja u kontekst s majkom prirodom. Na taj imanentan mu zov čovjek odgovara kontemplacijom čime nesvjesno zadovoljava nagon intelektualnog bića i pretvara se u putujućeg filozofa.

Isti kupe na istoj liniji postaje poprištem sasvim nove kvalitete doživljaja kada u njega uđu dvojica vidno raspoloženih adolescenata te se legitimiraju kroz limenke piva i vrećice duhana spremne za rolanje. Potom uzimaju marihuanu, rolaju i nju te je, uz moje neshvaćanje, oprezno polažu u pretinac za otpatke smješten odmah uz prozor kupea. Objašnjavaju mi da je riječ o preventivnoj mjeri koja će osigurati da ih se ne dovede u vezu s inkriminirajućim sadržajem. Sadržaj, naime, inkriminira onoliko koliko im pripada, a onaj u pretincu za otpatke jednostavno nema veze s njima. Dodatno me informiraju da u slučaju eventualnog policijskog posjeta zadržim hladnokrvnost i sve objede redom odbacim.

Razgovor započinje i mladići otkrivaju da ih put vodi u Innsbruck na summitponajboljih bandova lokalne underground scene. Provod je, kažu, zajamčen pa bi bila šteta ne pojaviti se. Dolaze iz dvojezično uređenog južnog Tirola kojeg opisuju kao najbogatiju regiju Italije. Materinji jezik im je njemački, no oni su Talijani. U “zreloj” dobi od 17 i 19 godina obojica su mišljenja da im više nije mjesto u školi, no posao ne mogu pronaći. Nažalost, čini se da im je u ovom trenutku jedina preokupacija biti cool i dobro se zabaviti.

Nakon utvrđivanja profesionalnih backgroundova, razgovor poprima i drugu dimenziju. Mlađi suputnik otkriva da već niz godina svira gitaru i da zahvaljujući svojoj predanosti dnevno provodi i više od četiri sata vježbajući. No, ne može smisliti glazbu koja se svira po notama i zato su muzička učilišta za njega promašaj i najgori oblik tiranije. Odbacuje svu mainstream glazbu vidno iziritiran komercijalnim štihom koji je danas prati. Ne propuštam ga upozoriti da u svojoj isključivosti i osobnom antagonizmu gubi iz vida kriterije i objektivan sud, no on ne priznaje autoritet “glazbenika koji svira po notama”. Na kraju, začudo, popušta te mi nerado daje za pravo, ali jasno je da ne misli tako.

U Brenneru, malom pograničnom mjestu vlak se zaustavlja na svega par minuta, no mladići ipak riskiraju i izlaze ne bi li zapalili cigaretu-dvije. U vlak se ukrcavaju u zadnji trenutak, ali odmah posežu za pohranjenom marihuanom te odlaze u toalet gdje će je konačno konzumirati. Nakon nekoliko minuta vraćaju se vidno prosvijetljeni i nekako zadovoljni, jer su ipak učinili ono što ne bi smjeli.

Kako su moji suputnici izašli u Innsbrucku, nastavak putovanja prema Salzburgu protekao je pod djelovanjem snažnog dojma proizašlog iz njihovog šokantnog nastupa. Ne iznenađuje njihov oportunizam i klasični adolescentski bunt, ali iznenađuje njegov intenzitet i ispraznost koja ga prožima. Stječe se dojam da su ovi momci sposobni oportunirati svemu i svačemu, no upitno je mogu li kvalitetno objasniti motive svojih postupaka. I jesu li to ikad pokušali.