September 17, 2005

Putopis: Surova groteska rumunjske stvarnosti

MihaelPaar.com

No Comments

Jedno od značajnih svjetskih natjecanje glazbenika, Jeunesses Musicales International već niz godina za svoj centar odabire Bukurešt, a za pokrovitelja rumunjski ogranak te organizacije. Ideju svjetske glazbene mladeži, začetu još 1945. godine, prihvatio je velik broj zemalja, a njihove nacionalne podružnice danas djeluju pod okriljem UNESCO-a. Suprotno svim očekivanjima vezanim za spomenutu ideju, odlazak u daleku Rumunjsku ubrzo je iznjedrio otkriće niza društveno – političkih fenomena i bespućâ te začudne crnomorske zemlje.

Zračna luka u Bukureštu bila bi mnogo bliža našem Plesu da se međusobna veza ne ostvaruje preko Budimpešte, no to je odraz interesa za dotičnu liniju i zdravog smisla za ekonomsku logiku.

Nakon dva sata leta, rumunjska prijestolnica želi nam dobrodošlicu, a domaćini podsjećaju na odabir lokalnog vremena. Bukurešt je velegrad u svakom smislu riječi; impresioniraju nas avenije s deset jednosmjernih traka i brojka od 8.000 taksi-vozila. Centar je veleban, trgovi premoćno veliki, a ljudi, s razlogom, uvijek na oprezu. Bukurešt se, naime, uopće ne doima sigurnim gradom, a mnogobrojne ulične lutalice samo povećavaju opći dojam nesigurnosti. Domaća valuta odraz je ekonomske (ne)moći prosječnog građanina i njegovog mizernog životnog standarda. Nekoliko milijuna leja – iznos prosječne rumunjske plaće – šokirat će neupućenog onog trenutka kada shvati da je zapravo riječ o stotinu dolara. Nepregledne nule na rumunjskoj moneti izrastaju u surovu grotesku još surovije zbilje modernog rumunjskog društva – u utopiju koja neodoljivo podsjeća na ne tako davna proleterska vremena.

Hotelski smještaj svakako zaslužuje visoke ocjene, a i osoblje koje uglavnom govori engleski i, nešto slabije, francuski. U hotelu odsjedaju brojne delegacije i strani turisti, a konfuziju unose novopridošlice – glazbenici za koje većina gostiju nema razmijevanja. Na recepciji nas stoga ljubazno mole da poštujemo kućni red. Brojne hostese angažirane za pomoć i koordinaciju natjecatelja oduševljavaju svojom izvanrednom ljepotom, znanjem i predanošću. No, stječe se dojam da ove, većinom 16-godišnje, djevojke žude za odlaskom iz svoje domovine – želja koja, čini se, nema uporište u realnoj predodžbi vanjskoga svijeta. Organizacija natjecanja protiče korektno, ali uvjeti ne prate deklarativnu razinu renomiranog događaja. U sastavu žirija izostaju zapadna imena, a tako je i s natjecateljima; tek po nekoliko kandidata iz zemalja Europske Unije. Nagrade su skromne, no za rumunjske prilike dobre. Na kraju, žiri proglašava pobjednike i zatvara natjecanje.

Rumunjska, ili barem ono kako je predstavlja Bukurešt, primjer je tužnog raspona od najveće bijede, kakvom je zahvaćena većina stanovništva, do najvećeg luksuza – povlastice malobrojnih. Desetominutna vožnja taksijem neće koštati više od sedam kuna, a opet većini će građana predstavljati nedostižnu alternativu. Za istu je cijenu, naime, moguće dobiti čak 10 vožnji podzemnom željeznicom.

Iako je Rumunjska, kao uostalom i sve tranzicijske zemlje, otvorena prema stranim investitorima i iako je u zemlji vidljiv zapadni utjecaj, još uvijek postoji jaka inklinacija prema svemu što dolazi s istoka. Svako je nasljeđe teret, a Rumunjska u tome nije iznimka. Bukurešt, s druge strane, ima snagu regionalnog centra, a to je vidljivo i u interesu koji mu poklanjaju strane kompanije. Dvomilijunska metropola ima sve karakteristike velikog grada i predispozicije za snažan razvoj, a zajedno s dobrim geostrateškim položajem zemlje te uspjesima u procesu pridruživanja Europskoj Uniji, daje Rumunjskoj nadu u neko bolje sutra.