Izveli smo sve Capriccie, Duo, Trio i Kvintet. Ante je potom rekao i dvi-tri riči, a onda i zasvirao onako kako samo on zna.

Hvala Bruni, Abdulu, Davidu, Rudi, hvala svim kolegama na podršci, Hrvatskom društvu skladatelja i svima drugima koji su pripomogli da ovu večer učinimo posebnom!

S lijeva na desno: Rude Mimica, Abdul-Aziz Hussein, Mihael Paar, Ante Grgin, Bruno Philipp i David Horvatić u Hrvatskom društvu skladatelja u Zagrebu 1.6.2017.

The post Ante Grgin i zagrebački klarinetisti – koncert za pamćenje appeared first on Mihael Paar.

Also here are some thoughts that Christy shared with us after the performance:

“It is a very challenging piece! It hits the top altissimo notes on the clarinet, and has modern techniques like flutter tonguing, slap tonguing, sort of a beat boxing (air accent), a woodblock like smacking sound, glissando, and pretty much everything but the “kitchen sink!” Or maybe that’s in there too, I don’t remember. Lol! Thanks for listening to the performance! It’s taken me two years to get up the courage to perform it, and I was pretty nervous because I knew it was being recorded. I also didn’t realize I’d be playing this in the lobby with the echo-y effect. That made me have to think a little more on how to pull off some of the sound effects, and I had to take a little more time in spots so that might be heard in that big room…so that was interesting!

It goes to the “super C” as I like to call it. It’s the highest note on the advanced fingering chart I have, probably a whole octave higher then the fingering chart you would get in your band book! It’s not a low stress piece to play because you never know if the reed is going to make the notes in that octave speak correctly every time! This one is a tough piece to play…took me two years to get up the courage to perform it much less record it and post it! … One of the hardest pieces I’ve probably ever played!”

“The piece was a hit! The audience cheered twice as loud for Fantasy versus anything else on the program today. Great piece!”

Congratulations to Christy as she was also the only one who got two bows in before the cheering subsided! While here, have a look at the original video of Mihael’s performance that inspired Christy.

The post USA Premiere of Little Christmas Fantasy appeared first on Mihael Paar.

Rezultat toga vjerojatno je najkreativniji i kompleksniji album Beatlesa i po mnogim izborima najbolji album rock glazbe u povijesti. To su drugačiji Beatlesi jer sada djeluju kao netko drugi, neopterećeni postizanjem svog prepoznatljivog zvuka. Album je ujedno i konceptualni jer velikim dijelom provlači temu imaginarnog benda, u maniri u kojoj su neke pjesme i fizički povezane. Po tome je i jedan od prvih, i svakako najutjecajnih.

Albumom dominira McCartneyev rukopis, pa tako i u velikom klasiku With A Little Help From My Friends, lirskoj cantileni s Ringom u ulozi glavnog vokala. A Day In The Life predstavlja kompleksan kompozicijski stil s velikim orkestrom i slobodnom formom. Skladba je autorsko nadmetanje Lennona i McCartneya, a slavni, izrazito prolongirani kraj, ujedno i kraj albuma, donosi nekoliko zvukovnih eksperimenata. Neka Vas tako ne zavara kratkotrajna tišina koja nastupa uoči završetka; riječ je o ultrazvučnom zvižduku (dog whistle) nečujnom za ljudsko uho koji je interpoliran po ideji Johna Lennona, a sve kako bi zabavio Vašeg kućnog ljubimca. Ukratko, lucidan završetak kvintesencijalnog albuma s kojim Beatlesi i ‘nemaju’ puno veze – djelo je to Benda Kluba Usamljenih Srca Narednika Peppera.

The post Recenzija: Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band appeared first on Mihael Paar.

Prvi susret sa spomenutim kolegama protekao je u znaku posvemašnjeg nepoznavanja aktualnog geopolitičkog trenutka u svijetu, fenomenu toliko tipičnom za stanovnike naprednih demokracija. Na sam spomen Hrvatske, moj me sugovornik u nelagodi upitao nije li možda njegova zemlja bombardirala moju, nesvjesno mi pritom ponudivši ispriku. Smirio sam ga rekavši mu da to nije bio slučaj, ali sam dodao da su je ipak snašli neki drugi problemi. Tada se u razgovor uključio Bob, student biologije iz savezne države Kentucky i u maniri najveće neznalice ispalio: “Did you guys have like many civil wars or something (Jeste li vi tamo imali puno građanskih ratova ili nešto slično)?” Neumjesni gaf koji je promptno diskvalificirao svog autora, ali ne zbog neznanja, već zbog izostanka svakog takta, sada se može – razumijevanja radi – deducirati i u još jasniji oblik: “Tko ste vi ljudi uopće?”. Naravno da je nekomu tko je u geopolitičkom smislu tabula rasa nemoguće i najmanje približiti nešto tako složeno kao pojam jugoistočne Europe. No, krenimo redom.

Američki su studenti u mogućnosti koristiti brojne modele koji im stoje na raspolaganju kad je riječ o studijskim putovanjima, međunarodnim razmjenama, kao i kompletnoj izobrazbi u inozemstvu. Pritom – naročito kad je riječ o kraćim inozemnim boravcima – svoje glavno odredište koriste kao bazu s koje će realizirati putovanja po obližnjim centrima. U četiri mjeseca koliko će se zadržati u Salzburgu, moji će sugovornici proputovati veći dio starog kontinenta, s iznimkom njegovog (jugo)istočnog dijela te Francuske. Iako će pritom koristiti usluge europskih nacionalnih željeznica, navode kako takav oblik prijevoza nije uobičajen u SAD-u. Destinacije su ondje goleme pa je najučinkovitiji prijevoz onaj zračni, dok će za manje rute poslužiti uvijek popularni rent-a-car. U svakom slučaju, skupa američka željeznica sa svojim skromnim izborom linija nikako ne može biti konkurentna niti dostatna. Kad je, pak, riječ o automobilima, motori velikog obujma svojevrsni su trademarkameričkog duha i utjelovljenje njegove sveprisutne filozofije veličine, fenomena koji se – u autoindustriji – održava zahvaljujući još uvijek relativno niskim cijenama “američke” nafte. Andy, student računarstva iz Floride koji već posjeduje 4,4 litreni Chevrolet, hvali se kako će uskoro nabaviti sveameričku legendu – Shelby Mustang GT-500KR iz 1967. godine s V-8 motorom. Taj ultimativni high-power engine, ikona američke autoindustrije koja ni danas ne silazi s proizvodnih traka, bez sumnje predstavlja best buykad je riječ o dobivenoj snazi za uložen novac. I dok mašta o svom Shelbyu, Andy se ne može načuditi europskom konceptu vozila prema kojem se čak i u velike karoserije ugrađuju motori skromnih kapaciteta.

Tvrdnje o građanima SAD-a kao zagriženim korisnicima interneta, o njihovoj nekvalitetnoj, fast-food prehrani te pretilosti kao posljedičnoj bolesti, pokazale su se točnima. Dylan iz Sjeverne Dakote potvrđuje da se u Europi jede puno kvalitetnije; pripremi hrane posvećuje se puno više pozornosti, čime i objašnjava nižu stopu pretilosti u odnosu na onu u SAD-u. Dylan me razrješava i nekih zabluda; napominje da Amerika nije samo supersila s velikim gradovima i pratećim dekorom. Otkriva mi “Ameriku u zaleđu”, jednu mirnu i zaspalu “country Ameriku” s nizom provincijskih mjestašaca prekrivenih prostranim rančevima, obiteljskim gospodarstvima i malenim, zatvorenim zajednicama od po tek nekoliko stotina stanovnika. Visoke stope kriminala koje se često vežu uz uvriježenu sliku modernog američkog društva, po njemu su rezervirane samo za velike gradove. Ilustrativna je stoga njegova izjava kako se šetajući jedne noći (inače malim) Salzburgom poprilično nauživao straha, doživjevši tzv. neurozu velikog grada, a sve zato jer se u 20 godina života nije puno udaljio od obiteljskog ranča u ruralnom dijelu svoje zabačene Sjeverne Dakote.

The post Putopis: Iz novoga svijeta appeared first on Mihael Paar.

Područje kojim od Verone prolazi trasa prema Bolzanu i dalje prema Innsbrucku, obuhvaća pejsaže i krajolike čiji se puni doživljaj najbolje dobiva iz perspektive tihog i udobnog vlaka. Velike kotline i brzi tokovi, uski klanci i planine koje nepogrešivo najavljuju alpski masiv vraćaju čovjeku onaj praosjećaj koji ga baš uvijek i bez iznimke stavlja u kontekst s majkom prirodom. Na taj imanentan mu zov čovjek odgovara kontemplacijom čime nesvjesno zadovoljava nagon intelektualnog bića i pretvara se u putujućeg filozofa.

Isti kupe na istoj liniji postaje poprištem sasvim nove kvalitete doživljaja kada u njega uđu dvojica vidno raspoloženih adolescenata te se legitimiraju kroz limenke piva i vrećice duhana spremne za rolanje. Potom uzimaju marihuanu, rolaju i nju te je, uz moje neshvaćanje, oprezno polažu u pretinac za otpatke smješten odmah uz prozor kupea. Objašnjavaju mi da je riječ o preventivnoj mjeri koja će osigurati da ih se ne dovede u vezu s inkriminirajućim sadržajem. Sadržaj, naime, inkriminira onoliko koliko im pripada, a onaj u pretincu za otpatke jednostavno nema veze s njima. Dodatno me informiraju da u slučaju eventualnog policijskog posjeta zadržim hladnokrvnost i sve objede redom odbacim.

Razgovor započinje i mladići otkrivaju da ih put vodi u Innsbruck na summitponajboljih bandova lokalne underground scene. Provod je, kažu, zajamčen pa bi bila šteta ne pojaviti se. Dolaze iz dvojezično uređenog južnog Tirola kojeg opisuju kao najbogatiju regiju Italije. Materinji jezik im je njemački, no oni su Talijani. U “zreloj” dobi od 17 i 19 godina obojica su mišljenja da im više nije mjesto u školi, no posao ne mogu pronaći. Nažalost, čini se da im je u ovom trenutku jedina preokupacija biti cool i dobro se zabaviti.

Nakon utvrđivanja profesionalnih backgroundova, razgovor poprima i drugu dimenziju. Mlađi suputnik otkriva da već niz godina svira gitaru i da zahvaljujući svojoj predanosti dnevno provodi i više od četiri sata vježbajući. No, ne može smisliti glazbu koja se svira po notama i zato su muzička učilišta za njega promašaj i najgori oblik tiranije. Odbacuje svu mainstream glazbu vidno iziritiran komercijalnim štihom koji je danas prati. Ne propuštam ga upozoriti da u svojoj isključivosti i osobnom antagonizmu gubi iz vida kriterije i objektivan sud, no on ne priznaje autoritet “glazbenika koji svira po notama”. Na kraju, začudo, popušta te mi nerado daje za pravo, ali jasno je da ne misli tako.

U Brenneru, malom pograničnom mjestu vlak se zaustavlja na svega par minuta, no mladići ipak riskiraju i izlaze ne bi li zapalili cigaretu-dvije. U vlak se ukrcavaju u zadnji trenutak, ali odmah posežu za pohranjenom marihuanom te odlaze u toalet gdje će je konačno konzumirati. Nakon nekoliko minuta vraćaju se vidno prosvijetljeni i nekako zadovoljni, jer su ipak učinili ono što ne bi smjeli.

Kako su moji suputnici izašli u Innsbrucku, nastavak putovanja prema Salzburgu protekao je pod djelovanjem snažnog dojma proizašlog iz njihovog šokantnog nastupa. Ne iznenađuje njihov oportunizam i klasični adolescentski bunt, ali iznenađuje njegov intenzitet i ispraznost koja ga prožima. Stječe se dojam da su ovi momci sposobni oportunirati svemu i svačemu, no upitno je mogu li kvalitetno objasniti motive svojih postupaka. I jesu li to ikad pokušali.

The post Putopis: Verona PN – Innsbruck Hbf appeared first on Mihael Paar.

Zračna luka u Bukureštu bila bi mnogo bliža našem Plesu da se međusobna veza ne ostvaruje preko Budimpešte, no to je odraz interesa za dotičnu liniju i zdravog smisla za ekonomsku logiku.

Nakon dva sata leta, rumunjska prijestolnica želi nam dobrodošlicu, a domaćini podsjećaju na odabir lokalnog vremena. Bukurešt je velegrad u svakom smislu riječi; impresioniraju nas avenije s deset jednosmjernih traka i brojka od 8.000 taksi-vozila. Centar je veleban, trgovi premoćno veliki, a ljudi, s razlogom, uvijek na oprezu. Bukurešt se, naime, uopće ne doima sigurnim gradom, a mnogobrojne ulične lutalice samo povećavaju opći dojam nesigurnosti. Domaća valuta odraz je ekonomske (ne)moći prosječnog građanina i njegovog mizernog životnog standarda. Nekoliko milijuna leja – iznos prosječne rumunjske plaće – šokirat će neupućenog onog trenutka kada shvati da je zapravo riječ o stotinu dolara. Nepregledne nule na rumunjskoj moneti izrastaju u surovu grotesku još surovije zbilje modernog rumunjskog društva – u utopiju koja neodoljivo podsjeća na ne tako davna proleterska vremena.

Hotelski smještaj svakako zaslužuje visoke ocjene, a i osoblje koje uglavnom govori engleski i, nešto slabije, francuski. U hotelu odsjedaju brojne delegacije i strani turisti, a konfuziju unose novopridošlice – glazbenici za koje većina gostiju nema razmijevanja. Na recepciji nas stoga ljubazno mole da poštujemo kućni red. Brojne hostese angažirane za pomoć i koordinaciju natjecatelja oduševljavaju svojom izvanrednom ljepotom, znanjem i predanošću. No, stječe se dojam da ove, većinom 16-godišnje, djevojke žude za odlaskom iz svoje domovine – želja koja, čini se, nema uporište u realnoj predodžbi vanjskoga svijeta. Organizacija natjecanja protiče korektno, ali uvjeti ne prate deklarativnu razinu renomiranog događaja. U sastavu žirija izostaju zapadna imena, a tako je i s natjecateljima; tek po nekoliko kandidata iz zemalja Europske Unije. Nagrade su skromne, no za rumunjske prilike dobre. Na kraju, žiri proglašava pobjednike i zatvara natjecanje.

Rumunjska, ili barem ono kako je predstavlja Bukurešt, primjer je tužnog raspona od najveće bijede, kakvom je zahvaćena većina stanovništva, do najvećeg luksuza – povlastice malobrojnih. Desetominutna vožnja taksijem neće koštati više od sedam kuna, a opet većini će građana predstavljati nedostižnu alternativu. Za istu je cijenu, naime, moguće dobiti čak 10 vožnji podzemnom željeznicom.

Iako je Rumunjska, kao uostalom i sve tranzicijske zemlje, otvorena prema stranim investitorima i iako je u zemlji vidljiv zapadni utjecaj, još uvijek postoji jaka inklinacija prema svemu što dolazi s istoka. Svako je nasljeđe teret, a Rumunjska u tome nije iznimka. Bukurešt, s druge strane, ima snagu regionalnog centra, a to je vidljivo i u interesu koji mu poklanjaju strane kompanije. Dvomilijunska metropola ima sve karakteristike velikog grada i predispozicije za snažan razvoj, a zajedno s dobrim geostrateškim položajem zemlje te uspjesima u procesu pridruživanja Europskoj Uniji, daje Rumunjskoj nadu u neko bolje sutra.

The post Putopis: Surova groteska rumunjske stvarnosti appeared first on Mihael Paar.

Diplomatske veze Hrvatske i Makedonije dobre su, obje države pružaju podršku jedna drugoj i nemaju otvorenih pitanja. Croatia Airlines održava redovitu vezu sa Skopjem šest puta u tjednu, a interes za liniju je zadovoljavajući. Makedonskom nacionalnom avioprijevozniku na dispoziciji su tek dva boeinga, uglavnom prizemljena na međunarodnom aerodromu Skopje prema kojem je naš Pleso, bez pretjerivanja, nedostižan spoj funkcionalnosti i luksuza. Aerodromska zgrada – neatraktivna, malog kapaciteta i s tek četiri gatea – nije baš neka reklama za goste koji prvi put dolaze u zemlju. Po svakom dolaznom letu neumorni taksisti, od kojih mnogi ne posjeduju licencu, agresivno nude svoje usluge vrebajući naivne strance kojima će i trostruko naplatiti vožnju. Taksist iz Crne Gore, koji se predstavlja kao Mića, nudi mi nezaboravnu vožnju do autobusnog kolodvora i pritom prezentira svoju viziju zemlje u koju je imigrirao prije pet godina. Makedonija – kako kaže – nema sretnu povijest, svi je svojataju, a njeni susjedi – Albanija, SCG s Kosovom i Bugarska – nisu baš države kojima biste poželjeli biti okruženi. Grci ih, pak, najviše tlače, uspješno osporavajući pravo na državno ime. Mića se na kraju ispričava zbog svog jezika u kojem je psovka standardno sredstvo, jer kako veli, on ne zna drukčije govoriti.

Lijep dojam koji ostavlja moderan autobusni kolodvor naglo splasne nakon što shvatimo da ćemo autobusom koji nije dostojan ni lokalne linije putovati do tri sata udaljenog Ohrida. Manji dio puta vozimo se autocestom – Makedonci su za svoje prilike izgradili solidnu mrežu autocesta, uglavnom u smjerovima koji se pružaju iz Skopja. No, slijedi neviđen prizor – u nekoliko se navrata na zaustavnoj traci pružaju štandovi s bogatim izborom lubenica i ostalog sezonskog voća.

Moje konačno odredište – Ohrid, meka je makedonskog turizma i najbolje od najboljeg što ta zemlja nudi. Smještaj je ovdje bagatelna stvar, a cjenkanje uvijek moguće. Moj domaćin sa sedam eura, koliko po danu traži za sobu, skuplji je, doduše, od konkurencije, ali zato nudi druge pogodnosti. Obližnji restoran uz samu obalu jezera nudi tipičnu balkansku kuhinju, a raspjevani konobar zapada u ekstazu kada mu priopćim odakle dolazim. Silno ga zanimaju prilike u Hrvatskoj kojoj se, kako kaže, divi, i ne može prežaliti vremena kada smo zajedno dijelili sudbinu. Pasionirani je fan kafanske muzike i naslućujem da bi rado čuo kad bih mu rekao nešto u stilu “da, da, to je ono pravo”. Jako cijeni napojnice za koje, baš kao i u bivšem režimu, vrijedi pravilo “da se nikad ne daju, ali se uvijek primaju”.

Ohrid je ljeti krcat turistima koji dolaze uživati u bogatom kulturnom naslijeđu i netaknutoj prirodi. “Koliko dana u godini, toliko crkava u Ohridu” fraza je koja se ovdje često može čuti. No, cilj svih dobro informiranih turista jest nekoliko starih ohridskih obitelji koje baštine tradiciju izrade glasovitih ohridskih bisera. Jedan od njih, mladi i simpatični obrtnik s ponosom prepričava obiteljsku povijest prisjećajući se svoga oca koji je za vrijeme Titovog režima bio zadužen za izradu ekskluzivnih bisera koji su potom darivani najvišim svjetskim dužnosnicima. Uz izdašan popust i s nepatvorenim entuzijazmom, prodaje mi čitavu kolekciju bisernog nakita te nastavljajući s već viđenom naklonošću, dobacuje: “Pozdravite mi braću Hrvate!”

The post Putopis: U srcu Balkana appeared first on Mihael Paar.

No, za prvu svjetsku 24-satnu news mrežu početak nije bio nimalo jednostavan. Zlobnici su ismijali cijelu ideju, a njenog tvorca proglasili neuračunljivim. Kratici koja označava Cable News Network, s veseljem su podmetnuli nov tekst (Chicken Noodle News) i cijelom projektu prognozirali brzi svršetak. No, iako se iz današnje perspektive čini da je uspjeh koji je kasnije doživio CNN bio sasvim izvjestan, u ono vrijeme to nije bilo tako očito. CNN jest ponudio televizijsku formu i sadržaj koji svijet dotad nije imao, ali umjesto znatiželje, ta je činjenica generirala otpor i podsmijeh. Jednako tako, malo je bilo onih koji su u liku i djelu Teda Turnera prepoznali odlike vizionara, tj. sasvim osobitog pojedinca koji je imao sposobnost da snagom duha, intelekta i intuicije kreira ono što će kasnije postati razumljivo samo po sebi. Jedan od tih malobrojnih bio je i Walt Rodgers, dugogodišnji CNN-ov dopisnik koji je svog nadređenog opisao kao čovjeka koji vidi daleko iza horizonta i vjeruje u to što vidi i onda kad ga drugi uvjeravaju u suprotno. Zahvaljujući tim izvanrednim sposobnostima, Turner se prometnuo u jednog od najuspješnijih i najbogatijih ljudi na svijetu, s izrazito razvijenom humanitarnom aktivnošću. Njegova donacija od milijardu (ne milijun!) dolara Ujedinjenim narodima, i danas, sedam godina kasnije, zvuči jednako nestvarno.

Stvari su, međutim, ubrzo krenule nabolje, a sa svakom sljedećom velikom vijesti, CNN je potvrđivao vodeće mjesto na tržištu globalnih medija. Godina 1991. i Prvi zaljevski rat označavaju novu eru u satelitskoj televiziji, a CNN-ov izvjestitelj Peter Arnett kao jedini izvjestitelj iz Bagdada osigurava svojoj kući ekskluzivu, te dobiva Pulitzerovu nagradu. CNN-ovo praćenje Zaljevskog rata ostat će zapamćeno i po pojavi novog, dotad nezabilježenog fenomena koji svoj postanak zahvaljuje isključivo globalnoj news televiziji, tj. CNN-u. Riječ je o tzv. “CNN-ovom efektu”, složenom medijsko-sociološkom fenomenu o kojem su napisane mnogobrojne studije, ali se kod nas malo govorilo o njemu.

Danas kada slavi svoj srebrni jubilej, CNN predstavlja moćnu televizijsku organizaciju s besprijekornom infrastrukturom i rigorozno selekcioniranim kadrom. Pored glavnog sjedišta u Atlanti, program se emitira i iz kontinentalnih sjedišta u Londonu i Hong-Kongu, a sve relevantne svjetske teme, događaji i ljudi imaju svoje mjesto u njemu. CNN-ovi voditelji, pak, slove za virtuoze komunikacije, a tečnost kojom obavljaju javljanja uživo i koordiniraju razgovore gostiju pred milijunskim auditorijem, čini ih uzorima televizijskog novinarstva.

Mnogo je TV kuća slijedilo izvornu ideju CNN-a: BBC, Sky, Euronews… i u novije vrijeme Al Jazzera. Svi su oni shvatili moć globalnog medija i ljudske potrebe za informacijom. Ipak, jedan je među njima bio prvi. Cable News Network zauvijek je promijenio pojam televizijskog novinarstva učinivši svijet globalnim selom i prije pojave interneta.

The post Kraljevi globalnog novinarstva appeared first on Mihael Paar.

Bez ambicija za razradom ove apstraktne, u suštini nedokučive teme, ovaj će tekst uglavnom ponoviti izlaganja vjerskih predstavnika, aktera spomenutog showa, koji su u dinamičnoj raspravi otkrili brojne međusobne razlike i pitanja čije odgovore možda nikad nećemo doznati.

Hladan tuš ateizma

Pastor MacArthur, pozivajući se na Bibliju, tumači da nakon smrti čovjek zauvijek ili odlazi u prisustvo Boga ili odlazi iz prisustva Boga, ovisno o vezi koju za života razvija s Isusom Kristom, a koja je prema Bibliji jedini put k vječnom životu. Prema tome, budizam ili Kuran ne može predstavljati taj put. Katolički svećenik Manning napominje da mu nisu poznati detalji onoga što slijedi, ali da nešto sasvim sigurno slijedi i da će to uključivati snažan doživljaj “iskustva Boga”. U svakom slučaju tijelo neće postojati, niti će mu biti potrebno; ono će, uostalom, propasti fizičkom smrću.

Rabin Hier napominje da ulazak u vječnost nije određen religioznom pripadnošću, već našim djelima tijekom života, tako da i pravičan čovjek – ateist može zaslužiti vječni život. No, za sve nas koji smo dio ovozemaljskog života, nastavlja Hier, izgled raja i vječnosti koja ga prožima čista je špekulacija iz jednostavnog razloga što nitko od nas tamo (još) nije bio. Zato se on kao Židov suzdržava govoriti o tome, jer su znanja o onome nakon vrlo oskudna.

Dr. Hathout, muslimanski učitelj vjeruje da se smrću duh oslobađa tereta nesavršenog tijela, dok je za duhovnu učiteljicu Williamson ovaj život prekriven plaštom koji nakon smrti pada i dotadašnje (ne)znanje prosvjetljuje u vječnu istinu. Ovo posljednje tumačenje na tragu je Platonovog idealizma, tj. shvaćanja da su uprizorenja osjetilno – opažajnog svijeta tek nejasni odrazi istinskih prapočela – paradigmi svih stvari.

Po završetku uvodnih izlaganja koja su, iako različita, dijelila istu osnovu, hladan tuš stigao je u obliku predsjednice američkih ateista Johnson koja je svojim sugovornicima pojasnila da je ovaj život ujedno i sav život koji će(mo) ikada živjeti, a postojanje bilo čega nakon smrti, nazvala totalnom besmislicom. Odmah je reagirao lucidni domaćin Larry King upitavši je ne bi li se ona razočarala kad bi se nakon smrti odjednom probudila na nekom lijepom i mirnom mjestu (“…would you be pissed?”).

Ovo nije svršetak

Ateističko poimanje svijeta koje je na neki način (anti)religija, jer podrazumijeva (anti)vjerovanje i okupljanje oko istog (američki ateisti jaka su i izrazito razvijena organizacija), nalazi svoje prethodnike u mnogim povijesnim razobljima i filozofskim školama. Senekina maksima “Poslije smrti nema ničeg, a i sama smrt nije ništa” sukus je “religije ateizma”.

Potreba za vječnim, pravednim i savršenim, čovjeka prati od pamtivijeka i kao da mu govori da mora postojati neki smisao izvan života kojeg sada živi. Ali nije uvijek i nije svakome lako vjerovati; čovjek je, štoviše, sklon odbaciti ono što ne može provjeriti, da bi s druge strane, kad mu to odgovara, bez oklijevanja to isto prihvatio. Znakovito ili ne, neki će znanstvenici, kad stignu pred zid koji nadilazi njihovo znanje, objašnjenje potražiti u “Prstu Božjem”.

Mi puno toga ne znamo, a to vjerojatno ima svoje objašnjenje. No, ono što ne znamo možemo vjerovati, baš kao što i ne moramo; slobodna volja daje nam taj izbor. Jedan od gostiju showa napomenuo je da Bog nikada nije uništio rajski vrt Eden, implicirajući da On sigurno ima plan za one koji mu vjerno služe. Kad se opraštamo od naših najdražih zato i nema veće utjehe od izgovorenih riječi: “Ovo nije svršetak”.

The post Ultimativni misterij appeared first on Mihael Paar.

Još uvijek aktualni hit s kraja 90-ih godina 20. stoljeća odaziva se na ime SMS i u kratkom se periodu etablirao u iznimno praktični i financijski povoljni oblik komunikacije. No, riječ je o krnjoj formi koja nema snagu postati službeno sredstvo, tj. standard. U jezičnom smislu SMS predstavlja korak unatrag, jer svojim ograničenjima (memorijskim, fontovskim, vizualnim) tekst svodi na komprimirani, u nekim slučajevima simbolički prikaz. Utjecaj može biti štetan kao što to pokazuju primjeri iz Engleske gdje su nastavnici, pregledavajući pismene radove učenika, naišli na čitav niz kratica i simbola karakterističnih za SMS jezik. E-mail, tj. elektronska pošta, pak, nadvladava sve navedene teškoće SMS-a, ali titulu službenog oblika komunikacije ipak ne zavređuje. Klasično i faksirano pismo jedini ostvaruju notu službenosti, te se kao takvi i koriste.

Svi navedeni oblici komunikacije definirani su svojim manama i prednostima, te su upotrebljivi u točno određenim situacijama. Ono što im je zajedničko, jest posrednost u prijenosu informacije, tj. komunikacija u odgođenom vremenu. Druga im je značajka odsustvo konotativne vrijednosti, bitnih popratnih poruka karakterističnih za živu međuljudsku interakciju. To su poruke koje iščitavamo iz specifičnog režima govora, tj. govornog ritma sa stankama i ubrzanjima, intonacije i glasovnih boja, te iz široke lepeze gesti i muskulaturnih pokreta.

S pojavom SMS-a osobitosti posredne komunikacije, a time i njihovi glavni problemi, još su više dobili na važnosti, ali to nije pomoglo njihovom razumijevanju. Koliko smo samo puta očekivali povratnu poruku, pitali se zašto ista ne dolazi ili zašto je stigla tako kasno. Bezbrojni su primjeri pogrešno protumačenih ili pak potpuno zbunjujućih poruka čija se interpretacija prometnula u naročito težak zadatak. Ono što u ovim slučajevima valja imati na umu jest kontekst u kojem se nalazi primatelj poruke, a koji drugoj strani ostaje potpuna nepoznanica, što predviđanje primateljeve reakcije čini nemogućim. I zato je direktna komunikacija (uživo, prijenos, telefon) jedina koja se može nositi s takvim teškoćama.

No, kada jednom i dođe, poruka, klasično ili elektronsko pismo, sposobno je osujetiti shvaćanje svoga, naoko, nedvosmislenog sadržaja. Zapisana poruka zapravo je transkript, a njen autor neverbalno nijem. I dok čita, primatelj latentno kompenzira njene nedostatke, interpretirajući znakove pisane dijalektike. No, ma kako skrupulozno tekst bio označen indikacijom svoga znakovlja (uskličnika, navodnika, stanki…), on nužno sadrži elemente izvan dohvata semantičkog, jer pisana je dijalektika nemoćna izraziti bogatstvo govorne dijalektike, dok interpretacija teksta. koja se u primatelju latentno inducira, slijedi njegovu prirođenu potrebu za totalom interakcijskog clustera.

Čovjek je, dakako, Zoon politikon – snažno društveno biće sa širokim spektrom preinstaliranih socijalnih potreba. Danas, kada čak i tehnologija zadovoljava njegove najšire društvene apetite, pozvan je da pokaže smisao u pristupu i razboritost u provedbi osjetljivog čina međuljudske komunikacije.

The post Prokletstvo posredne komunikacije appeared first on Mihael Paar.