November 13, 2004

Od pedesetih godina prošlog stoljeća povijest bilježi veliku ekspanziju zabavne glazbe i njene popratne ikonografije. Kao oblik masovne kulture, čini se da je ista od početka bila predodređena na rezultate male ili nikakve umjetničke vrijednosti, na sudbinu fenomena čiji je značaj bio kulturološki neusporedivo veći od onog glazbenog. Tek je manji dio njenih protagonista dokazao da i ona može polučiti rezultate najvišeg umjetničkog ranga.

No, u masprodukciji kakvu zahtijeva maskultura, razvilo se nekoliko klišeja s mnoštvom podoblika. Glavna među njima, inače uzvišena tema ljubavi, prisutna je u brojnim komercijalnim pjesama u kojima je, međutim, često banalizirana do ekstrema i “razrađena” u nepreglednom broju patetičnih varijacija. Razumljivo je stoga da se u poeziji čija se osnova nesmiljeno profanira, ne može tražiti umjetnička vrijednost, dok eksploatacija najsvetijeg ljudskog čuvstva u komercijalne svrhe kod ozbiljnog i kritičnog slušatelja može izazvati jedino prezir i odbojnost.

Iako drastičan, ovaj slučaj nije bez presedana. Pratimo to već kod renesansnih minesingera, dok cijela niska kompozitora 18. stoljeća, među njima i najvećih kompozitora čovječanstva, komponira svoja djela nerijetko na literarno bezvrijedne tekstove. Ovdje mislimo na libreta koja najčešće ne potječu od samog kompozitora, ali ne i na samu glazbu koja generalno nije diskutabilna, barem ne u zanatskom smislu, a još manje u relaciji s glazbom današnje komercijalne pjesme. No, još više od ove, bolja je usporedba s kompozitorima romantizma i njihovim brojnim solo popijevkama, formalno i sadržajno mnogo bližih današnjoj komercijalnoj zabavnoj pjesmi strofne forme i ucviljenog, srcedrapateljnog sadržaja naglašenog u nosiocu pjesme – refrenu.

I romantički pjesnici posežu za istom tematikom; i sami su nerijetko patetični, egzaltirani, ukalupljeni, dok je među skladateljima širok raspon pjesničkog talenta: Franz Schubert, vjerojatno najveći majstor solo pjesme uopće, nije pokazivao smisao za poetsku riječ uglazbivši nemali broj stihova skromne literarne vrijednosti, dok se njegov sunarodnjak i dijelom suvremenik Robert Schumann iskazao profinjenim osjećajem za uzvišenu poeziju, uglazbivši stihove Goethea, Schillera… Hugo Wolf, pak, predstavlja idealnu kombinaciju vrhunskog pjesnika i skladatelja solo pjesme u istoj osobi.

Mnogi današnji (kant)autori deklariraju svoj rad kao pravu umjetnost, dok im tekstovi pokazuju kronični manjak svake pjesničke imaginacije i šarma, uzvišenosti i ozbiljnosti poetskog stila, a glazba koja ih prati, s uvijek jednim te istim harmonijama, izvrsno se uklapa u bljedilo takvog autorskog djela. No, dok Schubert piše božansku glazbu na osrednji tekst, zabavna pjesma vrlo često ispada slabašnom i u tekstu, i u glazbi, i u ideji. Pitanje interpretacije i kvalitete izvođača također je diskutabilno. Najgore je što su mnogi od tih samozvanih estradnih umjetnika doista uvjereni u svoju glazbeno-pjesničku misiju. Njihovi intervjui otkrivaju ličnosti u zabludi i neznanju, opterećene vlastitom veličinom, s obveznim pravilom izostajanja klasične glazbene naobrazbe, koja kao da i nije potrebna. Upravo je to posebna tema za raspravu, jer takva negacija sustavnog glazbenog školovanja znači profesionalnu, pa i ljudsku degradaciju svih onih akademskih glazbenika koji su u svoj život i profesionalnu izobrazbu ugradili godine predanog rada.

Iako nije pravilo, očito je da između komercijalnog i umjetničkog vlada obrnuto proporcionalna veza, što otežava usvajanje umjetničko – vrijednosnog sustava.

Za postulirati je tako da prava umjetnost rijetko korespondira s masovnim, ne nalazi zadovoljstvo u isticanju, intimna je u nastajanju, pa zbog svega toga i “ima pravo ne dopasti se” (H. Purcell).