January 14, 2005

Pojam učenja mnogi od nas dovode u vezu sa sustavom školstva i obrazovanja, što ne iznenađuje, jer školski je tip učenja najplastičniji model učenja. Učenje tamo postoji u jasnom obliku, ono je osviješteno i ogleda se u konkretnim akcijama (predavanja, memoriranje, rješavanje zadataka). To je aktivnost koja rezultira usvajanjem sistematiziranih znanja i vještina, a njena se efikasnost vrednuje ocjenama.

No, izvan institucionalnog, učenje postaje mnogo apstraktnija pojava jer se više ne uprizoruje konkretnim radnjama, pa subjekt ne doživljava svakodnevnicu kao veliku učionicu na otvorenom, što ona zapravo jest. Znanja (informacije) koja pritom stječe, on pamti i primjenjuje, promišlja i preispituje, no riječ je o latentnim procesima koje rijetko osvještava. U svakodnevnom su govoru, doduše, uobičajeni izrazi poput iskustva i stjecanja iskustva, ali u konačnici opet je riječ o znanju, s tom razlikom da takvo znanje subjekt stječe vlastitim doživljajem.

Sve što nas okružuje i s čime dolazimo u interakciju, neminovno mijenja i utječe na naše ponašanje, a to je ustvari definicija učenja. Na taj se način fundus našeg znanja povećava iz dana u dan, te se formira jedinstveni oblik mišljenja baziran na iskustvu i svojstven jedino njemu. Takva je paradigma na tragu psihologijske spoznaje koja ne poriče eminentnu ulogu empiriji i tipu inteligencije za koji je ona odgovorna. Logično, što je čovjek stariji, njegov empirijski potencijal raste i u mogućnosti je dohvatiti sasvim osobitu kvalitetu – mudrost. Nije bez razloga da su se mnoge vođe – počevši od poglavica najprimitivnijih plemena, pa sve do lidera modernih država – birale redovito među starijom populacijom. I narodna predaja (vox populi) svojim poslovicama potvrđuje empirijski koncept i primat iskustvu starijih osoba.

U intervju koji je dao Robertu Craftu, Igor Stravinski – jedan od najvećih kompozitora – intelektualaca 20. stoljeća, iznio je vlastito viđenje ove problematike: “Prije i nakon komponiranja moje je znanje vrlo različito”, kaže Stravinski. Možda iznenađuje što u kontekstu jednog čisto kreativnog akta, Stravinski uvodi pojam znanja, no on je tog pojma vrlo svjestan i s pravom ga ovdje spominje, jer znanje je za njega ukupnost rezultata percepcije i autopercepcije, neovisno o području djelovanja.

Njegovo znanje, uslijed samog stvaralačkog čina, prolazi kroz proces koji će bitno promijeniti njegov sadržaj i oblikovati ga prema novom konceptu, tj. stvoriti novo znanje. I doista, nakon rada on zna više – njegova je empirija obogaćena novom spoznajom, a novonastalo muzičko djelo živo je utjelovljenje te spoznaje.

Ono što mislimo i činimo, informacije koje iz okoline primamo, pa čak i uhodane svakodnevne radnje… – sve to ulazi u registar naše svijesti i određuje naše buduće ponašanje. Koncepcija tabule rase u tom je smislu vrlo poželjna metafora, jer je u trenutku rođenja naše iskustvo doista na nuli, tj. na početku, a posjedujemo samo naslijeđene strukture i njima pripadajuće karakteristike. Tijekom života čovjek u neposrednom kontaku sa stvarnošću stječe brojne spoznaje kao i organizirana znanja dobivena putem institucionalnog obrazovanja, a koje u korelaciji s kognitivnim, emotivnim i psihičkim datostima oblikuju ukupnost njegovog psihičkog života.

Učimo stalno. To je neminovna aktivnost koja ne prestaje. Iako je najčešće nismo ni svjesni, njeni su rezultati postojani i bitan su čimbenik našeg djelovanja.