“Dogodit će se svakom. I svi se pitamo o tome. Kada će se dogoditi, kako će izgledati? I naravno, što će biti nakon toga?” Ovako je svoj planetarno popularni talk-show započeo njegov voditelj i autor Larry King u izdanju od 24. travnja. Pod intrigantnim naslovom “Ultimativni misterij” ili “Što se događa nakon što umremo” King je okupio nekoliko vrsnih tumača i predvodnika najznačajnih svjetskih religija (katolicizma, evangelizma, judizma i muslimana), po jednog predstavnika neovisnih duhovnih učitelja, kao i predsjednicu Američke udruge ateista.
Bez ambicija za razradom ove apstraktne, u suštini nedokučive teme, ovaj će tekst uglavnom ponoviti izlaganja vjerskih predstavnika, aktera spomenutog showa, koji su u dinamičnoj raspravi otkrili brojne međusobne razlike i pitanja čije odgovore možda nikad nećemo doznati.
Hladan tuš ateizma
Pastor MacArthur, pozivajući se na Bibliju, tumači da nakon smrti čovjek zauvijek ili odlazi u prisustvo Boga ili odlazi iz prisustva Boga, ovisno o vezi koju za života razvija s Isusom Kristom, a koja je prema Bibliji jedini put k vječnom životu. Prema tome, budizam ili Kuran ne može predstavljati taj put. Katolički svećenik Manning napominje da mu nisu poznati detalji onoga što slijedi, ali da nešto sasvim sigurno slijedi i da će to uključivati snažan doživljaj “iskustva Boga”. U svakom slučaju tijelo neće postojati, niti će mu biti potrebno; ono će, uostalom, propasti fizičkom smrću.
Rabin Hier napominje da ulazak u vječnost nije određen religioznom pripadnošću, već našim djelima tijekom života, tako da i pravičan čovjek – ateist može zaslužiti vječni život. No, za sve nas koji smo dio ovozemaljskog života, nastavlja Hier, izgled raja i vječnosti koja ga prožima čista je špekulacija iz jednostavnog razloga što nitko od nas tamo (još) nije bio. Zato se on kao Židov suzdržava govoriti o tome, jer su znanja o onome nakon vrlo oskudna.
Dr. Hathout, muslimanski učitelj vjeruje da se smrću duh oslobađa tereta nesavršenog tijela, dok je za duhovnu učiteljicu Williamson ovaj život prekriven plaštom koji nakon smrti pada i dotadašnje (ne)znanje prosvjetljuje u vječnu istinu. Ovo posljednje tumačenje na tragu je Platonovog idealizma, tj. shvaćanja da su uprizorenja osjetilno – opažajnog svijeta tek nejasni odrazi istinskih prapočela – paradigmi svih stvari.
Po završetku uvodnih izlaganja koja su, iako različita, dijelila istu osnovu, hladan tuš stigao je u obliku predsjednice američkih ateista Johnson koja je svojim sugovornicima pojasnila da je ovaj život ujedno i sav život koji će(mo) ikada živjeti, a postojanje bilo čega nakon smrti, nazvala totalnom besmislicom. Odmah je reagirao lucidni domaćin Larry King upitavši je ne bi li se ona razočarala kad bi se nakon smrti odjednom probudila na nekom lijepom i mirnom mjestu (“…would you be pissed?”).
Ovo nije svršetak
Ateističko poimanje svijeta koje je na neki način (anti)religija, jer podrazumijeva (anti)vjerovanje i okupljanje oko istog (američki ateisti jaka su i izrazito razvijena organizacija), nalazi svoje prethodnike u mnogim povijesnim razobljima i filozofskim školama. Senekina maksima “Poslije smrti nema ničeg, a i sama smrt nije ništa” sukus je “religije ateizma”.
Potreba za vječnim, pravednim i savršenim, čovjeka prati od pamtivijeka i kao da mu govori da mora postojati neki smisao izvan života kojeg sada živi. Ali nije uvijek i nije svakome lako vjerovati; čovjek je, štoviše, sklon odbaciti ono što ne može provjeriti, da bi s druge strane, kad mu to odgovara, bez oklijevanja to isto prihvatio. Znakovito ili ne, neki će znanstvenici, kad stignu pred zid koji nadilazi njihovo znanje, objašnjenje potražiti u “Prstu Božjem”.
Mi puno toga ne znamo, a to vjerojatno ima svoje objašnjenje. No, ono što ne znamo možemo vjerovati, baš kao što i ne moramo; slobodna volja daje nam taj izbor. Jedan od gostiju showa napomenuo je da Bog nikada nije uništio rajski vrt Eden, implicirajući da On sigurno ima plan za one koji mu vjerno služe. Kad se opraštamo od naših najdražih zato i nema veće utjehe od izgovorenih riječi: “Ovo nije svršetak”.