December 11, 2004

Iako u današnjem globaliziranom i svepovezanom svijetu ne predstavlja osobitu posebnost, fenomen istočnoazijskih naroda impresioniranih europskom kulturnom, umjetničkom i povijesnom baštinom i dalje živi. Konkretan primjer, iz kojeg i crpim inspiraciju i spoznaje o tome fenomenu, jest Salzburg – eminentan studentski grad s bogatom dalekoistočnom studentskom (i inom) populacijom. Postotak stranih studenata Mozarteuma premašuje golemih 55% (čak i do 60%), od čega cca 1/3 otpada na udio istočnoazijske populacije, što će u apsolutnom omjeru iznositi i do 20%. U taj veliki postotak redom po zastupljenosti ulaze Koreja (Južna), Japan, Kina, Tajvan, Tajland, Malezija i Singapur. Malo tko bi se od nas odlučio na studij u Japanu, ali kad se u Japanu razmišlja o studiju u inozemstvu, opcije su ili Europa ili SAD.

No, Hrvatska je zasad poprilično izvan ovih trendova; dok azijati preplavljuju srednjoeuropske i istočnoeuropske centre poput Budimpešte, Praga ili St. Petersburga (o zapadnim centrima da i ne govorimo – Geneva, Köln, Zürich), u našoj zemlji svoje veleposlanstvo nema, primjerice, Južna Koreja. Više je razloga tomu, ali za očekivati je da će takav trend, iako ne i tim intenzitetom, zahvatiti i nas, uz obvezno reguliranje pravno-diplomatskih okvira, te podizanje životnog standarda i općeživotne ponude. Ekspanzija kineskih trgovaca i restorana u Zagrebu preteča je takvom trendu, no trebat će vremena za dolazak buržoazije i elite, tj. one osviještene i bogate skupine koja će od nas kao europske nacije željeti znanje, kulturu i tradiciju, u što će investirati svoj kapital, što je nešto sasvim drukčije od trgovaca u potrazi za egzistencijom. Toj i sličnim skupinama, Austrija i ostale europske zemlje dobro naplaćuju svoj imidž.

Kad je riječ o glazbi, Europa se nameće kao izbor br.1, jer ona je kolijevka umjetničke glazbe, a ništa se ne može uspoređivati sa snagom jednog nasljeđa. Povijest glazbe za svoj središnji predmet uzima povijest europske glazbe; činjenica koje gotovo nismo ni svjesni i čij nas zaborav tjera u iznenađenje kad u nastavnom planu jedne kineske umjetničke škole naiđemo na predmet po imenu Povijest zapadne glazbe. Atribut “zapadne”, ovdje obvezan i znakovit, poručuje nam da s tom materijom škola i njen prateći kulturološki krug nema živu tradicijsku vezu. To je jedna druga, paralelna povijest čije vrijednosti pripadaju nekom drugom krugu i s kojom se uzajamnost može temeljiti isključivo na principu akademizma. Tako primjerice središnje korejsko umjetničko sveučilište u Seoulu djeluje tek od 1996.(!) kada je i utemeljeno, sa studentima redom starijim od svoje matične ustanove. Podatak da Muzička akademija u Zagrebu svoje početke datira s godinom 1827., u obliku Hrvatskog glazbenog zavoda, dovoljno govori o tim razlikama i onome što ovdje nazivamo živom tradicijskom vezom.

Iako se često žalimo na vlastitu sudbinu i porijeklo, prečesto zaboravljamo da smo dio jedinstvenog europskog kruga koji baštini briljantnu umjetničku, znanstvenu i humanističku ostavštinu, a koja je u svjetskom odmjeravanju uglavnom bez premca. Ne bismo se zato trebali čuditi entuzijazmu koji u Europu uvijek iznova dovodi ljude s Dalekog istoka, već bi nam takvi primjeri trebali vratiti smisao za vlastite vrijednosti i dužan osjećaj poštovanja koji spram njih valja imati.