March 26, 2005

Komunikacija između osoba u prostornom raskoraku jedna je od bitnih sastavnica modernog svijeta. Nekada je ona bila svedena na poštansko pismo, no danas je toliko razvijena da fizička udaljenost – u većini slučajeva – ne igra nikakvu ulogu. Prateći zamah tehnološke konjice za očekivati je da će se ovi fenomeni još više razviti, a možda i uprizoriti u nekoj, iz današnje perspektive, sasvim neočekivanoj, virtuoznoj futurističkoj formi.

Još uvijek aktualni hit s kraja 90-ih godina 20. stoljeća odaziva se na ime SMS i u kratkom se periodu etablirao u iznimno praktični i financijski povoljni oblik komunikacije. No, riječ je o krnjoj formi koja nema snagu postati službeno sredstvo, tj. standard. U jezičnom smislu SMS predstavlja korak unatrag, jer svojim ograničenjima (memorijskim, fontovskim, vizualnim) tekst svodi na komprimirani, u nekim slučajevima simbolički prikaz. Utjecaj može biti štetan kao što to pokazuju primjeri iz Engleske gdje su nastavnici, pregledavajući pismene radove učenika, naišli na čitav niz kratica i simbola karakterističnih za SMS jezik. E-mail, tj. elektronska pošta, pak, nadvladava sve navedene teškoće SMS-a, ali titulu službenog oblika komunikacije ipak ne zavređuje. Klasično i faksirano pismo jedini ostvaruju notu službenosti, te se kao takvi i koriste.

Svi navedeni oblici komunikacije definirani su svojim manama i prednostima, te su upotrebljivi u točno određenim situacijama. Ono što im je zajedničko, jest posrednost u prijenosu informacije, tj. komunikacija u odgođenom vremenu. Druga im je značajka odsustvo konotativne vrijednosti, bitnih popratnih poruka karakterističnih za živu međuljudsku interakciju. To su poruke koje iščitavamo iz specifičnog režima govora, tj. govornog ritma sa stankama i ubrzanjima, intonacije i glasovnih boja, te iz široke lepeze gesti i muskulaturnih pokreta.

S pojavom SMS-a osobitosti posredne komunikacije, a time i njihovi glavni problemi, još su više dobili na važnosti, ali to nije pomoglo njihovom razumijevanju. Koliko smo samo puta očekivali povratnu poruku, pitali se zašto ista ne dolazi ili zašto je stigla tako kasno. Bezbrojni su primjeri pogrešno protumačenih ili pak potpuno zbunjujućih poruka čija se interpretacija prometnula u naročito težak zadatak. Ono što u ovim slučajevima valja imati na umu jest kontekst u kojem se nalazi primatelj poruke, a koji drugoj strani ostaje potpuna nepoznanica, što predviđanje primateljeve reakcije čini nemogućim. I zato je direktna komunikacija (uživo, prijenos, telefon) jedina koja se može nositi s takvim teškoćama.

No, kada jednom i dođe, poruka, klasično ili elektronsko pismo, sposobno je osujetiti shvaćanje svoga, naoko, nedvosmislenog sadržaja. Zapisana poruka zapravo je transkript, a njen autor neverbalno nijem. I dok čita, primatelj latentno kompenzira njene nedostatke, interpretirajući znakove pisane dijalektike. No, ma kako skrupulozno tekst bio označen indikacijom svoga znakovlja (uskličnika, navodnika, stanki…), on nužno sadrži elemente izvan dohvata semantičkog, jer pisana je dijalektika nemoćna izraziti bogatstvo govorne dijalektike, dok interpretacija teksta. koja se u primatelju latentno inducira, slijedi njegovu prirođenu potrebu za totalom interakcijskog clustera.

Čovjek je, dakako, Zoon politikon – snažno društveno biće sa širokim spektrom preinstaliranih socijalnih potreba. Danas, kada čak i tehnologija zadovoljava njegove najšire društvene apetite, pozvan je da pokaže smisao u pristupu i razboritost u provedbi osjetljivog čina međuljudske komunikacije.